– Imala sam 7 i pol godina i jako dobro se sjećam tog dana. Hodala sam u koloni uz majku i plakala zato što moram napustiti svoj dom i zato što nisam sa sobom ponijela svoju novu lutku – počela je svoju priču Stanka Lapter (79) koju su ustaše 22. lipnja 1941. godine, s roditeljima i još 50-ak Židova i pravoslavaca odveli u zatvor u Zagrebu.
– Nisu nas odveli u Jasenovac iz jednostavnog razloga jer u to vrijeme još nije bio sagrađen. Imali smo sreće – suho kaže.
Čuvala lutku
U Zagrebu su iskrcani, obilježeni židovskim znakovima i u pratnji bajuneta odvedeni u zatvor do današnjeg Studentskog centra.
– Lutku koju sam ostavila kod kuće baka mi je uspjela poslati, a od rođaka sam dobila i neki brodić s kojim sam se igrala u fontani ispred Francuskog paviljona – prisjeća se Stanka vremena iz zatvora, a nama kroz glavu lete scene iz filma "Život je lijep". Danas svjesna svega što se događalo Stanka je zgrožena nad zločinima koji su se dogodili njoj i njezinoj obitelji. Baka koja joj je poslala lutku bila je među posljednjim Židovima koji su odvedeni u logore i ubijena je. Njezina druga baka također.
– To su bile dvije pogrbljene starice, uvijek u crnini, tihe... Kada pomislim da su te dvije starice ubili, kako su ih ubili, kakvi su bili njihovi posljednji trenuci – osjećam se strašno – priča Stanka i kaže kako je zbog svega toga izgubila vjeru u ljudski rod.
- Ne vjerujem da se nešto takvo neće opet dogoditi. Pogledajte samo što se događalo u 90-ima. U svijetu ima nečeg groznog i ljudski rod kao da je predodređen za takve strahote – kaže Stanka kojoj je s godinama sve jezivija pomisao na događanja iz 2. svjetskog rata.
Vratili se goli i bosi
Stankina obitelj imala je veze u Zagrebu, pa su za skupinu ludbreških Židova u zagrebačkom zatvoru uspjeli nabaviti propusnice za odlazak u talijansku okupacijsku zonu u Sušak. Grupi Židova dopušteno je da se opredijeli: ili će otići u Sušak ili se mogu vratiti kućama. Svi koji su se vratili, pali su opet u ruke ustašama i ubijeni su, no Stankina obitelj uspjela je stići do Italije, gdje su dočekali kraj rata.
– U Ludbreg smo se vratili 1945. doslovno goli i bosi, no ljudi su nam pomogli da stanemo na noge – priča Stanka koja je pri povratku u Ludbreg imala 11 godina.
Danas živi povučeno u Zagrebu, ima dvoje odrasle djece, a uspomene na Ludbreg još su žive u sjećanjima, i dođu svake godine sredinom listopada, jer ovoga je tjedna obilježeno točno 70 godina kako su u logore deportirani posljednji Židovi s ludbreškog područja, među kojima je bila i baka Stanke Lapter, jedine Židovke s područja Ludbrega koja je živa da današnjim naraštajima priča o strahotama ludbreškog holokausta.